NASTANAK USTAŠKOG POKRETA
Nakon ubojstva Stjepana Radića i uvođenja diktature u Kraljevini Jugoslaviji zbog svojih stavova mnogo je protivnika velikosrpske tiranije moralo napustiti zemlju. U emigraciji se pristaše razbijanja Jugoslavije počinju okupljati i stvarati planove za svoje djelovanje. To su činili i pripadnici HSP-a. Predsjednik HSP-a Ante Pavelić nakon uvođenja diktature kao jedan od zagovornika stvaranja samostalne i nezavisne Hrvatske morao je i sam napustiti zemlju. U inozemstvu ili točnije 1930. u Italiji je sa grupom svojih istomišljenika (Branimir Jelić, Gustav Perčec i ostala ekipa) dobio podršku fašističkog pokreta i osniva organizaciju Ustaša-Hrvatski oslobodilački pokret. Njihov cilj je bilo nasilno rušenje Jugoslavije i stvaranje samostalne i neovisne hrvatske države. No u početku su bili brojčano slabi (petstotinjak članova) pa su pokušavali pridobiti iseljene Hrvate (posebno u Belgiji). S tim ciljem pokreću i časopise poput Hrvatskog domobrana, Ustaše, Hrvatskog prava i Nezavisne države Hrvatske itd. U njima se prikazivala opravdanost borbe za samostalnom državom Hrvatskom.
Ustaše su bili smješteni u posebnim logorima u Italiji i Mađarskoj gdje su se pod geslom
"nož, revolver, bomba, pakleni stroj kao sredstvo oslobodilačkog pokreta" uvježbavali za borbene akcije. Pavelić je 1932. donio ustav ustaške organizacije i u njemu je razradio plan djelovanja, ciljeve i način borbe. Ustaša je mogao postati svaki Hrvat koji je sposoban za ustašku borbu, potpuno odan ustaškim načelima te spreman izvršiti sve odredbe i naloge koje mu izdaju ustaške vlasti i pretpostavljeni. Ustaška organizacija bila je uređena hijerarhijski. Na čelu joj se nalazio poglavnik Ante Pavelić. Prisega kojoj su polagali ustaše uključivala je i smrtnu kaznu ako se koji od njih ogriješi o ustaška načela. 1933. donesena su i Načela hrvatskog ustaškog pokreta u kojem su izneseni ideologija i program pokreta, a koji su se većim djelom oslanjali na fašističku ideologiju. Tijekom idućih godina Pavelić je sudbinu pokreta vezao uz Mussolinija i stričeka Hitlera očekujući da će ustašama omog8ućiti dolazak na vlast. Pavelić je uspostavio i bliske kontakte i s Vančom Mihailovim, vođom makedonskih političkih iseljenika, dogovorivši suradnju u izdvajanju Hrvatske i Makedonije iz Kraljevine Jugoslavije. Zbog toga su u Jugoslaviji bili osuđeni na smrt.
Kako bi izazvali rasulo i nerede u Jugoslaviji 1934. ustaše i Vnatrešnja makedonska revolucionerna organizacija pripremali su atentat na kralja Aleksandra. Za taj plan uživali su potporu Italije i Mađarske. Za vođu atentatora imenovan je Eugen Dido Kvaternik (kasnije visoki dužnosnik u NDH). 9.listopada 1934. Veličko Kerin, pripadnik makedonskog pokreta otpora uspio je ubiti kralja Aleksandra i francuskog ministra Louisa Barthoua dok su se vozili Marseilleom. Atentator je na mjestu ubijen, a ostali su sudionici, osim Kvaternika, uhićeni i osuđeni na doživotnu robiju. Nakon atentata Italija se našla u neugodnom položaju i zato je naredila interniranje svih ustaških emigranata i prebacila ih na otočnu skupštinu Lipare uz sjevernu obalu Sicilije. Iako im je ograničila djelovanje, Italija im nikad nije prestala pružati potporu računajući na njih kao na sredstvo za ostvarenje svojih ciljeva na istočnoj obali Jadrana.
NASTANAK NDH
Do kraja ožujka 1941. svi susjedi Jugoslavije, osim Grčke ušle su u sastav Trojnog pakta
( Njemačka, Italija i Japan). Pod pritiskom pakta 25.ožujka 1941. paktu je pristupila i Jugoslavija. Knez Pavle i vlada Cvetković-Maček vjerovali su da su time spasili Jugoslaviju od rata i moguće diobe. No već 27. ožujak skupina vojnih časnika, predvođena generalom Dušanom Simovićem izvela vojni udar- srušila vladu i smijenila kneza Pavla proglasivši Petra II. punoljetnim. Udar je izvršen zbog toga što se časnici nisu slagali s ulaskom Jugoslavije u Trojni pakt, ali Hitler je isti dan odlučio Jugoslaviju vojno uništiti. Pozvao je Bugarsku, Mađarsku, Italiju da mu se pridruže u napadu, obećavši im dijelove Jugoslavije. Kako bi iznutra oslabili obranu Jugoslavije, njemački agenti su Mačeku prenijeli Hitlerovu ponudu o osnutku "samostalne države hrvatske". Nakon što je on to odbio, njemački su pregovarači to ponudili i grupi ustaša u Zagrebu, okupljenoj oko Slavka Kvaternika, bliskog suradnika Ante Pavelića. Napad Njemačke, Italije i njihovih saveznika na Kraljevinu Jugoslaviju počeo je 6 travnja 1941. bez objave rata, zračnim bombardiranjem Beograda. Vojska Jugoslavije je napad dočekala nespremna, pa ju je zahvatilo rasulo, a političko vodstvo i kralj su zbrisali u inozemstvo. Dio mornarice i zrakoplovstva uspio je prebjeći Britancima. 18. travnja Jugoslavija je potpisala kapitulaciju. Nakon sloma i okupacije njen teritorij su najvećim djelom podijelile Italija, Njemačka, Mađarska i Bugarska, a dio je pripojen Albaniji.
Tijekom raspada Jugoslavije 10. travnja 1941. dok je u Zagreb ulazila njemačka vojska, Slavko Kvaternik, bivši časnik austrougarske vojske i pripadnik domovinske ustaške skupine, putem zagrebačke radiopostaje proglasio je osnivanje Nezavisne Države Hrvatske (NDH), i to u ime Ante Pavelića koji se u tom trenutku nalazio u Italiji.15. travnja u Zagreb je sa skupinom ustaša došao Ante Pavelić i preuzeo poziciju poglavnika. Odmah je imenovao prvu hrvatsku državnu vladu u kojoj je bio i premijer i ministar vanjskih poslova. Otada pa do kraj NDH Pavelić je nastojao u svojim rukama koncentrirati što veću moć. Glavno mjesto i ulogu u NDH dobila je ustaška organizacija sa zadaćom širenja ideje ustaštva i izgradnja sustava vlasti. Državni dužnosnici birani su nemalim dijelom iz redova pripadnika ustaškog pokret te su tako ustaše kontrolirale sveukupni život u državi. Hrvatski sabor, koji se sastajao tri puta 1942. godine, u osnovi nije imao nikakvih ovlasti. Sabor nije bio izabran slobodnim izborima, nego je Pavelić imenovao sve zastupnike. Došlo je do smanjenja građanskih i ljudskih prava građana NDH. Po načinu vladanja NDH je bila diktatorska država. Iako se zvala " nezavisna" NDH je gotovo u svim pitanjima od početka do kraja postojanja ovisila o Njemačkoj i Italiji, stoga je imala manje ovlasti nego u vrijeme Banovine Hrvatske. NDH je priznalo dvadesetak zemalja, i to one koje su bile u Trojnom paktu ili su ga podržavale.
GRANICE I PODJELA NDH
Odmah nakon osnutka NDH postavilo se pitanje njenih granica. Italija je zahtijevala da joj se preda cijela istočna obala Jadrana s dubokim zaleđem. Premda je u konačnici taj zahtjev malo smanjen, Pavelić je 18. svibnja 1941. potpisao Rimske ugovore kojima je Italiji predao jadransku obalu od Zadra do Omiša, sve otoke osim Brača, Hvara i Paga, Sušak s dijelom Hrvatskog primorja te veliki dio Gorskog kotara s Čabrom. Osim toga morao je pristati na visok stupanj političke i gospodarske ovisnosti NDH o Italiji. Rimskim ugovorom utvrđeno je da jedan član talijanske vladarske kuće bude ustoličen kao hrvatski kralj, no do kraja NDH ta odredba nije provedena. NDH je izgubila i Međimurje i Baranju, koje su okupirali Mađari.
U sastav NDH, uz ranije područje Banovine Hrvatske, ušao je i preostali dio Bosne i Hercegovine te cjelokupni Srijem. Zadobivanjem tih zemalja u NDH je ušlo mnogo Srba i drugih naroda. Zbog velikih teritorijalnih ustupaka na štetu hrvatskog naroda, kao i zbog diktatorske politike, vodstvo NDH nije imalo potporu u većem dijelu hrvatskog naroda. To stajalište nije se promijenilo ni nakon kapitulacije 1943. i priključenja Dalmacije NDH. Vodstvo NDH izgubilo je potporu mnogih koji su ga podržavali zbog teritorijalnih ustupaka, nesamostalnosti, diktatorske politike, šovinizma i rasizma prema nehrvatima, odnosno zbog rasne , nacionalne i dijelom vjerske isključivosti.
ODNOS VLASTI NDH PREMA ITALIJI I NJEMAČKOJ
Odmah nakon osnutka NDH počelo je organiziranje oružanih postrojbi koje su se dijelile na redovnu vojsku- domobranstvo, dragovoljce –ustašku vojnicu i oružništvo. Godine 1941. oružane snage NDH brojale su oko 150.000 ljudi, da bi krajem 1943. narasle na više od 200.000 ljudi. Porast oružanih snaga NDH je poticala Njemačka kako bi te postrojbe mogle preuzeti ulogu njemačkih očuvanja mira u Hrvatskoj, a koje su Hitleru bile nužne za borbe na istočnom bojištu. Sa širenjem antifašističke borbe taj je proces ojačan, s time da se nastojalo nametnuti njemačko zapovjedništvo i planovi hrvatskim postrojbama. Uz te postrojbe , u NDH su s kraćim prekidima boravile i oružane postrojbe Njemačke i Italije. Te postrojbe ustaška vojska je smatrala "saveznicima", ali ih je stanovništvo doživljavalo kao okupatore. Talijanska i njemačka vojska na područjima koja su kontrolirale imale su ne samo vojnu vlast i nadležnost nad postrojbama NDH već su kontrolirale i civilnu vlast. Kako Rimskim ugovorom nisu bili zadovoljeni apetiti Italije za istočnom obalom Jadrana, talijanska vojska je u rujnu 1941. okupirala jug NDH te podržala razvoj četničkog pokreta u dijelu Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Te četničke postrojbe poticane su potom na masovna ubijanja hrvatskog i muslimanskog stanovništva, a istodobno je vojska NDH sprečavana u pokušajima da obrani stanovništvo od velikosrpskog genocida. Takvom politikom Italija je željela oslabiti NDH i pripojiti ostatak obale i priobalnog pojasa sve do njemačko talijanske crte razgraničenja utjecaja. Talijanske okupacijske vlasti odgovorne su za smrt 40 tisuća osoba koje su pogubila postrojbe pod njihovim zapovjedništvom.
RASNA I NACIONALNA POLITIKA
Prema uzoru na fašizam i nacionalsocijalizam, i ustaško vodstvo je razvilo ideologiju koja je zastupala učenje o tvz. Višim i nižim rasama. NDH je uvela rasne zakone čije su žrtve postali Židovi i Romi. Uz rasizam, u NDH je posebno došla do izražaja nacionalna isključivost, usmjerena uglavnom na Srbe. U njima je ustaško vodstvo gledalo oslonac velikosrpskih planova, a željelo im se osvetiti za zlodjela koja je hrvatski narod trpio u Kraljevini Jugoslaviji. Zbog toga su nad srpskim civilnim stanovništvom počinjeni brojni zločini, a vršena je i nasilna deportacija srpskog stanovništva u Srbiju i nasilno prevođenje na katoličku vjeru.
Kao najčešći počinitelji tih zločina spominju se tvz. divlji ustaše, seljačke straže ili skupine koje često nisu ni pripadale ustaškom pokretu, a zlodjela su radili bez dozvole državnih vlasti. Prema izvješću Slavka Kvaternika u ljeto 1941. "divljih ustaša" bilo je između 25 i 30 tisuća. Iako je neosporno da državne vlasti nisu mogle kontrolirati sve ispade paravojnih skupina, treba istaknuti da su one svojom politikom netrepeljivosti stvarale ozračje u kojem su osvete i omazde bile su za mnoge društveno prihvatljivije. No istodobno se provodio i masovni organizirani državni teror nad nepoćudnim stanovništvom. Žrtve progona ustaške vlasti bili su i Hrvati, posebno komunisti i istaknutiji HSS-ovci koji su zbog izražavanja otpora politici ustaštva označavani kao "ljaga na tijelu hrvatskog naroda" i bili obuhvaćeni politikom tvz. unutrašnjeg pročišćavanja, tj. progonom ili likvidacijom. Sve navedene nepoćudne rasne, nacionalne i ideološke skupine jednako su proganjane, a kao sredstvo organiziranog državnog terora nad njima od 1941. osnivaju se koncentracijski i drugi logori. Prvi logor, Danica osnovan je već sredinom travnja 1941. u Koprivnici. Potom je osnivan novi niz logora koji su isprva bili mjesta za držanje pritvorenika, a potom su prerasli u velika mučilišta nazivana " logorima smrti".Mnogi od njih su postali i masovna gubilišta u kojima su stradale desetine tisuća ljudi. Najveći i najozloglašeniji koncentracijski logor bio je Jasenovac osnovan u ljeto 1941. i bio je u funkciji sve do svibnja 1945., u kojem je pogubljeno mnogo osoba bez obzira na nacionalnu, vjersku ili ideološku pripadnost. Iako nema pouzdanih podataka o boju stradalih procjenjuje se da je riječ o nekoliko destina tisuća ljudi. Realne se procjene kreću oko 80 tisuća ljudi. Mnogi su iz ovog i drugih logora bili otpremljeni u njemačke logore gdje su likvidirani. Veliko srpski krugovi su kasnije htjeli nametnuti tezu da je samo u Jasenovcu ubijeno 700.000, pa i više od miljun Srba što je trebalo stvoriti mit o genocidnosti Hrvata.. Drugi logori bili su u Staroj Gradiški, Jadovnu kod Gospića, Đakovu, Pagu, Kerestincu i drugdje. Osim ustaša u Hrvatskoj su logore imali i Talijani- Kampor na Rabu, Molat, Rijeka i drugi u kojima je bilo zatočeno 90 tisuća protivnika fašizma.
SUKOB S HSS-om
Nakon osnutka NDH ustaško vodstvo se moralo suočiti s činjenicom da ne raspolaže nužnim kadrovima za državnu i upravnu vojsku, kao i s tim da ih podržava samo dio stanovništva. U prvim danima NDH novoj vlasti veliku pomoć pružile su razne organizacije HSS-a čiji su pripadnici osiguravali primopredaju vlasti te održavali javni red i mir, uskoro je došlo do prekida svake suradnje između HSS-a i ustaša. Središnjica HSS-a, okupljena oko Vladka Mačeka, odbila je suradnju s ustašama, počevši s javnim radom, što je bila posljedica ustaškog ukidanja svih političkih stranaka pa i HSS-a 11.lipnja 1941. Iz užeg vodstva HSS-a nitko nije podržao ustaški režim kao ni partizane, ali je bilo visokih stranačkih dužnosnika koji su podržali NDH.
HSS se odlučio na "politiku čekanja" smatrajući da će antifašistička koalicija odnijeti konačnu pobjedu u svjetskom ratu. Shvaćajući da Hrvatska ne može utjecati na ishod svjetskog rata, HSS si je kao svoju zadaću i cilj postavio da" biološki sačuvamo hrvatski narod, a to znači da sačuvamo što je moguće više života, obitelji i gospodarstva naroda" kako bi se u odlučujućem trenutku izborila sloboda hrvatske države i hrvatskog naroda. Ustaše su u strahu da će ga Njemci ili Talijani
Iskoristiti u svrgavanju ustaške vlasti pa su zatvorili Vladka Mačeka u logor Jasenovac, a kasnije je interniran na svom imanju i u Zagrebu. Uhićeni su i drugi članovi vodstva HSS-a ili su bili pod strogim nadzorom zbog sazivanja Sabora NDH, a neki su i pogubljeni u logorima.
Vladko Maček o koncentracijskom logoru Jasenovac
Vođa HSS-a Vladko Maček je zbog svog odbijanja suradnje s ustašama 1941. uhićen i zatvoren u koncentracijski logor Jasenovac. U svojim "Memoarima" opisuje strahote logora kojima je bio svjedok: "…Prvi komad puta nisam ni ja ništa pitao, a niti mi je Luburić rekao kamo me vodi, pa tek kad smo došli u Sisak, rekao mi je da idemo na već onda na zlu glasu logor Jasenovac..Prozori su bili..čvrsto obljepljeni tamno modrim papirom, tako da ne bi mogao ništa vidjeti što se vani događa..bilo je i previše toga što sam čuo i morao slušati. Morao sam pak slušati jauk i zapomaganje uz puščane hice. Morao sam slušati mučenje i stenjanje nevinih žrtava..Nekako pred Božić 1941. doveden je u naše prostorije bivši ustaški komesar Vladimir Singer..koji se bio zauzeo za jednog svog prijatelja..premjestili su ga u zatvor u Novu Gradišku, gdje su ga, kako sam kasnije doznao, njegovi ustaški drugovi jednostavno zaklali..Među takve nacionalne fanatike spadao je i mij neposredni čuvar Ljubo Miloš…Vidjevši ga kako se svaki put prije nego legne u krevet prekrsti, sveo sam jedno veče razgovor na religiju. Prikazao sam mu svu bezbožnost njegova djelovanja zapitao ga, zar se ne boji Božje kazne. A on mi odgovori:'Nemojte mi ništa govoriti. Znam, da ću za sve što sam počinio i što ću još počiniti u paklu gorjeti. Ali ću gorjeti za Hrvatsku. 'Evo u kakvo stanje može čovjeka dovesti bilo vjerski, bilo nacionalni ,bilo socijalni fanatizam…"
Seljački književnik Mihovil Pavlek Miškin o ustaškim zlodjelima
Za reagiranje HSS-ovaca na ustaške zločine karakterističan je odnos vodstva HSS-a u koprivničkom kotaru, na čelu s (1938.) izabranim predstavnikom Mihovilom Pavlekom Miškinom. Jednoglasno su odbili prihvatiti suradnju s ustaškim pokretom, a prije toga Miškina im je dao slobodu:"Ako vi tako odlučite, ja sam se spreman žrtvovati, ako time mogu spasiti našu braću Srbe i Židove!" Na to mu je jedan od njih odgovorio:"Nikoga ti ne buš spasil. Oni samo hočeju da mi postanemo člani ustaškog pokreta da bi v naše ime mogli klati, plačkati i ubjati. Ja vnuter nejdem, pa makar me zaklali pred mojim plotom!"
(Fikreta Jelić Butić: Hrvatska seljačka stranka.Zagreb 1938., str.60)
Eugen Dido Kvaternik o ustaškom pokretu i Anti Paveliću
"…I mi ustaše , koji smo se dičili, da u djelo provodimo Starčevićeve ideale, da u djelo provodimo Starčićeve ideale, stvarno smo izdali pravaštvo. Ustaštvo je bilo samo tragična farsa pravaštva .Ante Pavelić je negacija i antipod Ante Starčevića. Ustaštvo je odbacilo državno pravo i umjesto njega postavilo totalitarnog idola, koji nas je preko Rimskih ugovora i Vinice odveo ravno u Bleiburg."("Hrvatska revija" br. 11/1961.)
UROTA VOKIĆ-LORKOVIĆ I KRAJ NDH
Kapitulacije Italije i daljnji uspjesi saveznika pokazali su vodstvu NDH da će Njemačka zasigurno izgubiti rat. Želeći sačuvati NDH kao hrvatsku državu, ustaški ministri Mladen Lorković (vanjski poslovi) i Ante Vokić (oružane snage) počeli su pregovore s vodstvom HSS-a kako bi izvršili puč i svrgnuli ustaško vodstvo te doveli HSS na vlast. Ta neustaška vlada trebala se potom povezati sa zapadnim saveznicima i pozvati ih da se iskrcaju na hrvatsku obalu. Cilj prelaska na antifašističku stranu bio je očuvanje NDH nakon njemačkog poraza i završetka rata. O svom pokušaju spašavanja hrvatske države urotnici su obavijestili Pavelića koji ih je u početku podržavao, ali je u kolovozu 1944. cijeli plan zaustavio, izvjestio Njemce o njemu te potom Lorkovića, Vokića i još 60 osoba, HSS-ovaca, domobranskih i ustaških časnika dao uhitit. U svibnju 1945. pri povlačenju, ustaše su dio tih uhićenika, među kojima Lorkovića i Vokića, ubile. Cijeli je plan već u startu bio osuđen na neuspjeh jer su antifašistički saveznici još na Teheranskoj konferenciji priznali partizanski pokret kao savezničku stranu. Tako je poraz nacističke Njemačke značio i kraj NDH. U svibnju 1945., povlačenjem njemačkih postrojbi iz Hrvatske, ustaško vodstvo i vojska napustili su Zagreb i krenuli prema Austriji.
BLEIBURG I KRIŽNI PUT
Mnogo ustaša i domobrana napustilo je Hrvatsku kako bi se u Austriji predali britanskim i američkim postrojbama te kako bi izbjegli predaju partizanima. U njihovoj su pratnji bili brojni civili koji su strahovali od partizanskog nasilja o kojemu je ustaški tisak mnogo pisao. Cjelokupno povlačenje počelo je bez dobre vojničke i političke pripreme, a veći dio ustaškog vodstva i sam Pavelić napustili su narod i vojsku u povlačenju. Nakon nekoliko teških borbi s partizanima postrojbe NDH probile su se do slovensko-austrijske granice i kod gradića Bleiburga 15. svibnja 1945. većinom predale Britancima. No Britanci su ih predali partizanima i to najvjerovatnije prema naredbi zapovjednika savezničkih snaga u Sredozemlju britanskog feldmaršala Harolda Alexandera. Odmah nakon prelaska u Sloveniju kod slovenskih gradova Dravograda i Maribora počelo je masovno ubijanje zarobljenika. Kolone zarobljenika su podvrgavane iscrpljujućim marševima, bez hrane i vode, sve do rumunjske, grčke i bugarske granice, tijekom kojih su na mnogim mjestima nastavljan najokrutnija mučenja i ubijanja onih koji nisu mogli dalje pješačiti. Sve to izvršeno je bez bilo kakvog suđenja, a među poubijanima su bili i šesnaestogodišnjaci koje je vlada NDH u posljednji trenutak mobilizirala i natjerala na povlačenje prema zapadu. Osim vojnika, Britanci su partizanima izručili i civile. Britanci su vraćali zarobljenike prema dogovoru saveznika da se na svakoj strani vrati njegova izvorna neprijateljska strana s kojom je vodila borbu.
Ta tragedija hrvatskog naroda poznata je kao hrvatski križni put. Preživjeli su osuđivani na višegodišnje robijanje. Prema procjenama demografa Vladimira Žerjavića, tijekom zbivanja oko Bleiburga i na križnom putu stradalo je oko 50 tisuća Hrvata, a drugi procjenjuju da je broj mnogo veći. Ante Pavelić, koji je naredio povlačenje vojske i bio uvelike kriv za tu tragediju, uspio je pobjeći preko Austrije i Italije otišao u Argentinu, gdje je živo do 1957. godine, kad je na njega izvršen atentat. Umro je dvije godine kasnije u Madridu. Bleiburg i križni put najsramotniji su činom antifašističko-partizanskog pokreta koji je narušio njegovu čast i ugled u očima hrvatskog naroda. Ta su partizanska zlodjela razočarala poštene antifašiste, zagovornike ideje da se veličanstvenost ratnih pobjeda uvijek najbolje vidi u njihovi, postupcima prema poraženima.
O razlozima propasti NDH
Nakon propasti NDH ustaša Dragutin Kamber dao je svoje viđenje razloga njene propasti koji su počeli već u trenutku njezina osnivanja:"Smjesta su se pojavili kojekakvi probisvijeti i lutali okolo, snabdjevani kojekakvim punomoćima od bogzna koga, pa "pravili red" i postavljali u ime hrvatske države predstavnike vlasti onako odoka i po prvim informacijama…Po ministarstvima i nadleštvima susretao si mlade ljude, pune nedozrelog puberteta i nedopustive arogancije…Ova starija i mlađa derišta cijenila su patriotizam po broju ubijenih Srba i Židova..Na čelu vojske bili su naftalinci i starci-gdje je trebala mladost i snaga. Na čelu uprave bili su pubertetlije i mladići-gdje je trebalo zrelosti i iskustva.. Poglavnik je sam bio osrednje pametan čovjek, i izgleda da se mnogo bolje osjećao u ambijentu primitivaca koji su ga obožavali…Poglavnik je htio sve, a zapravo nije pravo dospijevao ni na šta…Uostalom ministri su bili obični referenti Poglavnikovi, koje je on imenovao i skidao, suvereno kao sultan…Izgleda da nIje podnosio proturječja..narod u upravljanju državom nije imao gotovo nikakve funkcije. Narod je imao samo dužnosti: davati vojnike, podnositi žrtve, ali riječi nije imao…Budak je javno na skupu rekao: "Poglavnik je bez vas išao u emigraciju i bez vas je stvorio državu, on može bez vas i vladati.."Vidio sam da sve ove godine provedene u emigraciji nisu poslužile Paveliću ni njegovu društvu da izrade plan o organizaciji države. Na sve strane improvizacija. I tako je NDH propala da se zapravo nikad nije ni doznalo tko je kome nadležan i kakav je odnos između ustaškog pokreta, naroda i čitavog državnog ustroja…"
( Dragutin Kamber : "Slom NDH", Zagreb 1993.)
Žrtve u drugom svjetskom ratu u Jugoslaviji prema Žerjaviću
Nacionalnost Broj
Bošnjaci / Muslimani 103.000
Crnogorci 20.000
Hrvati 192.000
Makedonci 6000
Slovenci 42.000
Srbi 530.000
Mira Kolar-Dimitrijević, Hrvoje Petrić, Jakša Raguž:Povijest 4, 2004.
